preskoči na sadržaj

Osnovna škola Mikleuš

Login

Vijesti
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
Sretan Dan škole
Autor: Tanja Štefok Mikić, 29. 5. 2020.

Dragi učenici, roditelji, učitelji i svi zaposlenici OŠ Mikleuš!

SRETAN VAM DAN ŠKOLE!


Ove godine za Dan škole pripremali smo se virtualno, ali marljivi učenici vrijedno su radili i napravili mnoge lijepe literarne i likovne radove.

Učenici razredne nastave zaželjeli su svojoj školi sretan rođendan i još puno, puno veselih godina.

1. razred

2. razred

3. razred

4. razred

1./2.r.

 

Veseli video pripremila je učiteljica Svjetlana istraživačkim radom svog 3. razreda:

https://drive.google.com/file/d/1zvmGvZ8cA28HiNO2W7apen3MfzorIPUr/view

AUTOBIOGRAFIJA

Zovem se Ivona Blažević, rođena sam 16.lipnja 2006. godine u Virovitici. Otkad znam za sebe živim u Mikleušu, tu sam napravila svoje prve korake i izgovorila prve riječi. Odrasla sam u velikoj obitelji gdje su mi svi posvećivali puno pažnje, a posebno baka i djed koje i danas jako volim. Posebno su mi drage uspomene s bakom kada mi je dozvoljavala da kuham s njom. Krenula sam u vrtić. Koliko sam čula iz maminih priča, baš i nisam bila zainteresirana. U vrtiću sam upoznala prijatelje s kojima se družim i danas i nadam se da ćemo se družiti i u budućnosti. S nepune četiri godine dobila sam brata. On mi je na početku smetao jer je dobivao svu pažnju, ali sada ipak ne bih mogla bez njega. Kada sam krenula u 1. razred, u svijet učenja uvela nas je učiteljica Svjetlana koja nam je bila učiteljica sve do 5. razreda. Ona nas nije naučila samo pisanju i čitanju, nego nam je pomogla u tome da postanemo bolji i vredniji ljudi. Uvijek su mi  omiljeni dio školske godine bile ekskurzije, gdje smo mogli nešto naučiti i zabaviti se. Sada u višim razredima imamo predmetne učitelje i svake je godine sve teže i teže.

Ivona Blažević, 7. razred

Ljubav je čudo nad čudima

 

Još jedna iskra vidi se u magli.

To je svjetlo što me mami.

Još jedna iskra nadu mi daje

u ovom svijetu gdje zlo ne staje.

 

Iz ničega stvara sve.

Iz pepela diže nade, snove.

Kao ljepilo što sve spaja,

moćima svoga sjaja.

 

Nije ni san, a nije ni java,

već je ljubav zlatnoga sjaja.

 

Zbog nje mi srce brže kuca.

Zbog nje to isto srce puca.

 

I u dobru i u zlu  ljubav nek nas spaja,

jer ljubav život stvara.

 

Iva Butorac, 7. razred

Autobiografija

Moji roditelji nisu bili svjesni koga su dobili mojim rođenjem. Mislili su da ću biti tatina i mamina curica, ali nije im baš išlo po planu. Mene ne zanima previše sređivanja. Za mene su utakmice, zezancija i tako to, ali ipak se nađe i malo vremena za sređivanje.

Od 5. 6. 2006. godine pa do sada pomirili su se da su dobili djevojčicu koja je za sportske aktivnosti i zezanciju. Voljela sam više igrati nogomet  nego se igrati s lutkicama. Jednoga je Božića moj stariji brat za poklon poželio bebu, a ja, ni manje ni više, veliki “zejeni taktoj“.

Moje je djetinjstvo  jako brzo prošlo, poput munje. Došlo je vrijeme za malu školu. Potom prvi razred, pa drugi, treći, četvrti, peti, šesti i, ove godine, već 7. razred. Više nemam toliko vremena za igru. Sada sam posvećena učenju i školi, ali ipak se ponekad zaigram s malenim bratom. Nisam baš previše voljela ići u školu, ali već mi sada nedostaju oni predškolski dani i dani bez brige i pameti.

Već sam sada i sama svjedok da je đačko doba najljepši period u našemu životu.

Lana Lipovac, 7. razred

U ŠKOLI KOD KUĆE

   Moja mi se virtualna škola ponekad sviđa, ali ponekad i ne jer nemam prijatelje i učitelje u pravom životu već u virtualnom. Zadatci su mi u virtualnoj školi  većinom lagani, a ponekad pomalo i teški. Razumljivi su i to mi se sviđa. Želio bih vidjeti učitelje i prijatelje u pravim klupama.                                 

    Drago mi je što učitelji hvale učenike i drago mi je  što i učenici naprave svoje zadatke. Ipak  bih se htio vratiti u prave školske klupe i s njima uživo učiti gradivo. Želim da se vratimo, da se smijem, igram, zezam sa svojim prijateljima u pravoj školi i da se bavim sportskim aktivnostima da lakše mogu razvijati svoje mišiće i svoju snagu koji su mi jako potrebni za nogomet  i ostale sportove. Komunikacija mi je s prijateljima odlična jer se dopisujem pa pričamo o školi, o nekoj igrici i o ostalim temama. Kada završim svoje školske obveze, često igram igracu Brawl Stars. Tu igricu ponekad igram i sa svojim prijateljima. Jako mi je drago što je djeci zanimljiva virtualna škola. Na internetskoj plaformi YOUTUBE često nailazim na pjesmice malih učenika, gledam kako uče, pišu zadaću, igraju se… Učitelji nam većinom zadaju zadatak da pogledamo video lekciju koja se skoro  uvijek nalazi na YOUTUBE kanalu ŠKOLA ZA ŽIVOT i pomaže, ne samo meni i mojim prijateljima iz razreda, već svakom učeniku osnovne i srednje škole diljem Hrvatske. I zato im hvala što nam pomažu učiti i usvajati novo gradivo iz svakog školskog predmeta.

   Dobra je virtualna škola, ali prava škola, u koju idemo svi učenici i učitelji, meni je puno bolja jer imam više komunikacije sa svojim društvom. Želim ići u prave klupe i u pravu školu. Nadam se da i ostali to žele.

            Tadeo Pranjić 5.r.

U školi kod kuće   

                 U školi se jednog dana počelo šuškati kako je došao veliki virus i kako  će se uskoro zatvoriti. Roditelji mi nisu o tome puno pričali jer nisu htjeli stvarati paniku u kući. Možda su mislili da će proći i da su to sve lažne uzbune. Na početku mi se svidjelo što  neću ići u školu, nego ću ostati doma. Čak mi je i prvih nekoliko dana bilo zanimljivo jer je krenuo neki novi svijet i nova pravila.

                 Zadatci su počeli stizati, a mog slobodnog vremena nije ostajalo previše kao što sam mislio. Učitelji i roditelji trude se koliko mogu pojasniti mi novo gradivo, ali to nije kao kada  se to objasni u školi. Kroz prezentacije i primjere također dobivamo pomoć, ali sve su to drugi učitelji s kojima nisam navikao raditi. Drugačiji su.. Napomenuo bih da mi nedostaju moji prijatelji koje sam svakog dana viđao i provodio puno vremena s njima. Ne smijem zaboraviti reći da se često sjetim kuhinje tete Štefice. Također, poželio sam se svih učitelja  jer su uz svako gradivo ispričali po koju priču iz svojih vlastitih životnih primjera.

                 Mislim da više nikada neću reći kako mi  je škola  ponekad dosadna, kako mi se ne da ustajati rano jer je moja najveća želja da se što prije vratimo u našu staru školu punu smijeha, prijatelja, igre i učenja.

Gabrijel Dubaić, 5.r.

U školi kod kuće

            Kada me pitaju kako je u školi kod kuće, moj je odgovor šarolik. Škola kod kuće ima svoje prednosti i nedostatke.

            Kada se ujutro probudim, razmišljam o novom danu i svojim obvezama. Jedna od glavnih je sjedanje za računalo i rješavanje zadataka u online nastavi. Ovakva mi se nastava u početku nije svidjela zato što nije bilo pravih učitelja da me podučavaju kako sam navikla. Kako vrijeme odmiče, polako se navikavam na ovakav način rada. Osjećam se malo zabrinuto zato što ne znam koliko će nam znanja ostati od online nastave. Ono, što mi jako nedostaje, jesu prijatelji, druženje, boravak na svježem zraku… Nedostaje mi jutarnja užurbanost u kući, tko će prvi oprati zube, prepirke s braćom tko koga čeka, odlazak do škole uz neobvezna čavrljanja i smijeh. Kada dođemo u školu, pričamo jedni s drugima što ima novoga i svakojake dogodovštine. Onda čekamo odmor, jedan pa drugi i tako do kraja nastave. Dolazimo kući iz škole gdje nas mama  već čeka s ručkom i ispitivanjima kako je bilo u školi. Poslijepodne provodimo u učenju, igri i druženju. Sve mi to nedostaje.

            Željela bih da sve opet bude po starom, da se što prije vratim u pravu školu i da svi opet budemo zajedno.

Ana Šantić, 5. r.

U ŠKOLI KOD KUĆE

            Došlo je vrijeme kada sve školske zadatke odrađujemo kod kuće za računalom. Vlada virus i zbog toga ne možemo normalno ići u školu. Nekima je to super, a neki se baš i ne snalaze.

            Meni je ovako dobro, ali radije bih išao u školu. Ima nekih zadataka koje ne shvaćam preko online nastave, a mislim da bih shvatio da sam u školi. Nedostaju mi prijatelji i zanimljiva događanja u razredu. Lakše je kada svi zajedno učimo gradivo i pomažemo si ako netko nešto ne zna. Radije bih pisao testove u školi nego na računalu. Ovako imam tisuću prepreka koje mi samo oduzimaju vrijeme, kao npr. danas nisam mogao ući u word na svom laptopu i napisati zadaću i sada sve moram raditi preko sestrinog računala, a ona također ima svoju zadaću i tako i njoj oduzimam vrijeme. No, znam da će se ona svakako snaći.

Kao i sve ostale predmete i tjelesni bih volio imati u školi. Kada nam učitelj zada zadatak koji moramo odraditi vani u dvorištu, a pada kiša, moram čekati lijepo vrijeme kako bih ga odradio. Učitelji i roditelji nam govore da previše vremena provodimo gledajući u laptop, mobitel ili kompjutor, a sada provodimo još više vremena nego inače. Sviđa mi se to što zadaću mogu pisati u pidžami, nitko me ne vidi i ne moram se sređivati, a i ne moram pješačiti do škole, iako mi nije daleko. Dobro je to što su učitelji uvijek tu da nam pomognu oko zadataka koje ne razumijemo i odgovore nam na sva naša pitanja. Meni ponekad ni tada zadatak ne bude jasan, ali snađem se.

        Nadam se da će sljedeća godina biti normalna kao i sve ostale, da nećemo biti zatvoreni u kući, učiti preko računala, da ljudi neće hodati selom pod maskama i da ćemo nastaviti živjeti normalan život. Meni je svakako bolje ići u školu, učiti i družiti se s prijateljima nego odrađivati zadatke preko računala. Sretan sam što se sve polako vraća u normalu i veselim se povratku u školu.

Alen Jakočić, 5.r.

Istina je uvijek najbolji izbor

 Istina je uvijek dobar izbor jer kada kažemo istinu, mi nismo pogriješili. Istinu treba uvijek govoriti, a ne laž.   U laži su kratke noge, što znači da se brzo otkrije. Kada kažemo istinu, mi tada nismo pogriješili, nego smo  dobro postupili. To znači da smo priznali nešto što nismo smjeli ili nismo htjeli uraditi.                                     Ja uvijek govorim istinu, možda nekad ne, ali u većini slučajeva govorim jer tada poštujem sebe.

Mario Blažević, 7. razred

 

Božja ljubav

 

Božja ljubav nas grije,

Božja ljubav nas čuva.

Bog nam daje znak kada

nešto nije u redu.

 

Bog je uvijek tu za nas,

on će nam uvijek čuvati leđa,

i u dobru i u zlu.

 

Bog nikad ne odustaje od nas.

Svu ljubav koju nama Bog daje,

trebamo dati svojim bližnjima i

svim  ljudima na Zemlji.

 

Dorotea Beščec, 7. razred

 





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju