Osnovna škola Mikleuš

Naša bivša učenica Ivona Lukić napisala je sastav o Vukovaru koji su učenici čitali na početku programa. U nastavku se nalazi cijeli rad.

Vukovar, grad uništenih snova

       Vukovar, grad heroja, ali i uništenih snova. Ulice, koje su odzvanjale dječjim smijehom, igrom, toplinom i ljubavlju, postale su samo puste, razrušene, hladne tamnice. Gradić, pun života i snova, sravnili su sa zemljom sebični ljudi. Ostavili su za sobom kosture i ruševine…

       Ali skromni, srčani ljudi ljubavlju su se izborili za svoj grad, za svoje obitelji, za svoju domovinu. Žrtvovali su svoje živote da bi grad živio i bio ono što je bio prije. Žrtvovali su se za mir u svojoj domovini.

       Desetci civila i vojnika izlazili su na bojišta i vraćali se ranjeni u bolnicu. Stotine bomba padalo je da uništi živote i obranu grada, ali u našim je herojima bilo previše ljubavi da bi samo tako odustali. Zarobljeni i bolesni u malim su i pretijesnim prostorijama prigušivali strah i gajili nadu da će sve izići na dobro. Ali nije…

       Logori i strašna mučenja. Jecaji, plač i jauci, ali i vjera da to što proživljavaju, proživljavaju radi nečega velikoga i nekoga svoga. Više ih je boljela bešćutnost svijeta nego išta drugo.

      Odlazili su prijatelji, obitelji su nestajale, snovi su se rušili, ali naši heroji nisu odustajali sve dok nisu vratili svoj grad i svoju Hrvatsku. Njihova je želja i ljubav bila jača od sebičnosti neprijatelja. Slavila se jakost sloge i pobjeda je morala doći. Heroji su stali jedan uz drugoga i grad se vratio. Grad su ljudi. Grad je pobijedio smrt. Grad živi! Heroji njegovi žive u nama svima oteti zaboravu.

      Veliko polje, stratište, posljednje mjesto koje su neki vidjeli, sada je mirno, tišina ga prekriva.

Miran je naš Vukovar.

     Ovaj ću sastavak završiti zahvalom, svima onima koji više nisu s nama, za slobodu koju uživamo.

Zatim su učenici pročitali tekst Siniše Glavaševića, ratnog izvjestitelja iz Vukovara. U nastavku se nalazi njegova priča o djetinjstvu.

Priča o djetinjstvu

Svatko ima pravo na djetinjstvo. Svatko ima pravo, ali ima onih generacija koje ga naprosto daju u zamjenu, u zamjenu za buduća djetinjstva. Takvima je hrabrost urođena, takvima pripada svijet, pripada im čak budućnost. Međutim, generacije o kojima govorimo ni to ne mogu uzeti, jer djetinjstvo je čovjeku sve što ima. Ona neiscrpna snaga koju poslije cijeli život troši. A ako svijetu daruju djetinjstvo, onda njima ne ostaje ništa. I tako u krug. Takva djeca bez djetinjstva odmah postanu odrasli ljudi, istrošeni, umorni, postaju hodajući spomenici, žrtve čovječanstva, oni su istodobno strah i divljenje, oni u duši vječito nose suprotnosti suza i smijeha, radosti i patnje. Oni su primjer koji nitko ne bi želio biti, ali svi teže toj širini duše. Razmišljam, dok ovo pišem, gdje je moje djetinjstvo? Ima li išta čovjek poslije djetinjstva? Naravno, osim sjećanja. Plutam tako vlastitim mislima i kao gusar pokušavam sam sebe orobiti za neku uspomenu. Rat me zbunjuje, ali se nadam da ću naći nešto lijepo. Je li to prvi bicikl ili sram koji me uhvatio kada mi se svidjela jedna djevojčica? Djeca obično kažu da ne vole školu, ali kada se sjetim koliko smo svi s osmijehom trčali u razred, jedva čekajući da počne sat i da onda duga kolona papirića s porukama nađe put do onoga kojem je namijenjena, pa kad to još uhvati učitelj ili nastavnik, tada posve sigurno znam da je djetinjstvo čovjeku sve. Djetinjstvo treba ispiti najednom, ne treba stati, treba odmah potrošiti sve te čarobne životne kapi, ne ostaviti ništa za poslije, ništa za jednom tko zna kad, jer vidite i sami, dragi moji prijatelji, što može biti. Može doći rat poput ovog i onda se opet neki među nama moraju odreći djetinjstva. Nemojte nikad braniti djeci da uživaju u svojem djetinjstvu, ne tjerajte ih da prerano odrastu, jer što ih poslije čeka? Što – bez djetinjstva?

Uz sve navedeno učenici su pročitali nekoliko poticajnih misli iz školske lektire:

1. Tamo gdje postoji nada, postoji i život. Ona nas puni svježom hrabrošću i ponovo nas čini jakima.
2. Sjeti se sve ljepote koja je oko tebe i budi sretan.
3. Ljudi ti mogu reći da zašutiš, ali to te ne sprječava u tome da imaš vlastito mišljenje.
4. Samo je jedno pravilo koje trebaš zapamtiti: Smij se svemu i zaboravi sve ostale! Zvuči egoistično, ali to je zapravo jedini lijek protiv samosažaljenja.

Učenici PŠ Četekovac također su obilježili dan sjećanja na Vukovar.

Naša bivša učenica Ivona Lukić napisala je sastav o Vukovaru koji su učenici čitali na početku programa. U nastavku se nalazi cijeli rad.

Vukovar, grad uništenih snova

       Vukovar, grad heroja, ali i uništenih snova. Ulice, koje su odzvanjale dječjim smijehom, igrom, toplinom i ljubavlju, postale su samo puste, razrušene, hladne tamnice. Gradić, pun života i snova, sravnili su sa zemljom sebični ljudi. Ostavili su za sobom kosture i ruševine…

       Ali skromni, srčani ljudi ljubavlju su se izborili za svoj grad, za svoje obitelji, za svoju domovinu. Žrtvovali su svoje živote da bi grad živio i bio ono što je bio prije. Žrtvovali su se za mir u svojoj domovini.

       Desetci civila i vojnika izlazili su na bojišta i vraćali se ranjeni u bolnicu. Stotine bomba padalo je da uništi živote i obranu grada, ali u našim je herojima bilo previše ljubavi da bi samo tako odustali. Zarobljeni i bolesni u malim su i pretijesnim prostorijama prigušivali strah i gajili nadu da će sve izići na dobro. Ali nije…

       Logori i strašna mučenja. Jecaji, plač i jauci, ali i vjera da to što proživljavaju, proživljavaju radi nečega velikoga i nekoga svoga. Više ih je boljela bešćutnost svijeta nego išta drugo.

      Odlazili su prijatelji, obitelji su nestajale, snovi su se rušili, ali naši heroji nisu odustajali sve dok nisu vratili svoj grad i svoju Hrvatsku. Njihova je želja i ljubav bila jača od sebičnosti neprijatelja. Slavila se jakost sloge i pobjeda je morala doći. Heroji su stali jedan uz drugoga i grad se vratio. Grad su ljudi. Grad je pobijedio smrt. Grad živi! Heroji njegovi žive u nama svima oteti zaboravu.

      Veliko polje, stratište, posljednje mjesto koje su neki vidjeli, sada je mirno, tišina ga prekriva.

Miran je naš Vukovar.

     Ovaj ću sastavak završiti zahvalom, svima onima koji više nisu s nama, za slobodu koju uživamo.

Zatim su učenici pročitali tekst Siniše Glavaševića, ratnog izvjestitelja iz Vukovara. U nastavku se nalazi njegova priča o djetinjstvu.

Priča o djetinjstvu

Svatko ima pravo na djetinjstvo. Svatko ima pravo, ali ima onih generacija koje ga naprosto daju u zamjenu, u zamjenu za buduća djetinjstva. Takvima je hrabrost urođena, takvima pripada svijet, pripada im čak budućnost. Međutim, generacije o kojima govorimo ni to ne mogu uzeti, jer djetinjstvo je čovjeku sve što ima. Ona neiscrpna snaga koju poslije cijeli život troši. A ako svijetu daruju djetinjstvo, onda njima ne ostaje ništa. I tako u krug. Takva djeca bez djetinjstva odmah postanu odrasli ljudi, istrošeni, umorni, postaju hodajući spomenici, žrtve čovječanstva, oni su istodobno strah i divljenje, oni u duši vječito nose suprotnosti suza i smijeha, radosti i patnje. Oni su primjer koji nitko ne bi želio biti, ali svi teže toj širini duše. Razmišljam, dok ovo pišem, gdje je moje djetinjstvo? Ima li išta čovjek poslije djetinjstva? Naravno, osim sjećanja. Plutam tako vlastitim mislima i kao gusar pokušavam sam sebe orobiti za neku uspomenu. Rat me zbunjuje, ali se nadam da ću naći nešto lijepo. Je li to prvi bicikl ili sram koji me uhvatio kada mi se svidjela jedna djevojčica? Djeca obično kažu da ne vole školu, ali kada se sjetim koliko smo svi s osmijehom trčali u razred, jedva čekajući da počne sat i da onda duga kolona papirića s porukama nađe put do onoga kojem je namijenjena, pa kad to još uhvati učitelj ili nastavnik, tada posve sigurno znam da je djetinjstvo čovjeku sve. Djetinjstvo treba ispiti najednom, ne treba stati, treba odmah potrošiti sve te čarobne životne kapi, ne ostaviti ništa za poslije, ništa za jednom tko zna kad, jer vidite i sami, dragi moji prijatelji, što može biti. Može doći rat poput ovog i onda se opet neki među nama moraju odreći djetinjstva. Nemojte nikad braniti djeci da uživaju u svojem djetinjstvu, ne tjerajte ih da prerano odrastu, jer što ih poslije čeka? Što – bez djetinjstva?

Uz sve navedeno učenici su pročitali nekoliko poticajnih misli iz školske lektire:

1. Tamo gdje postoji nada, postoji i život. Ona nas puni svježom hrabrošću i ponovo nas čini jakima.
2. Sjeti se sve ljepote koja je oko tebe i budi sretan.
3. Ljudi ti mogu reći da zašutiš, ali to te ne sprječava u tome da imaš vlastito mišljenje.
4. Samo je jedno pravilo koje trebaš zapamtiti: Smij se svemu i zaboravi sve ostale! Zvuči egoistično, ali to je zapravo jedini lijek protiv samosažaljenja.

Učenici PŠ Četekovac također su obilježili dan sjećanja na Vukovar.

Naša bivša učenica Ivona Lukić napisala je sastav o Vukovaru koji su učenici čitali na početku programa. U nastavku se nalazi cijeli rad.

Vukovar, grad uništenih snova

       Vukovar, grad heroja, ali i uništenih snova. Ulice, koje su odzvanjale dječjim smijehom, igrom, toplinom i ljubavlju, postale su samo puste, razrušene, hladne tamnice. Gradić, pun života i snova, sravnili su sa zemljom sebični ljudi. Ostavili su za sobom kosture i ruševine…

       Ali skromni, srčani ljudi ljubavlju su se izborili za svoj grad, za svoje obitelji, za svoju domovinu. Žrtvovali su svoje živote da bi grad živio i bio ono što je bio prije. Žrtvovali su se za mir u svojoj domovini.

       Desetci civila i vojnika izlazili su na bojišta i vraćali se ranjeni u bolnicu. Stotine bomba padalo je da uništi živote i obranu grada, ali u našim je herojima bilo previše ljubavi da bi samo tako odustali. Zarobljeni i bolesni u malim su i pretijesnim prostorijama prigušivali strah i gajili nadu da će sve izići na dobro. Ali nije…

       Logori i strašna mučenja. Jecaji, plač i jauci, ali i vjera da to što proživljavaju, proživljavaju radi nečega velikoga i nekoga svoga. Više ih je boljela bešćutnost svijeta nego išta drugo.

      Odlazili su prijatelji, obitelji su nestajale, snovi su se rušili, ali naši heroji nisu odustajali sve dok nisu vratili svoj grad i svoju Hrvatsku. Njihova je želja i ljubav bila jača od sebičnosti neprijatelja. Slavila se jakost sloge i pobjeda je morala doći. Heroji su stali jedan uz drugoga i grad se vratio. Grad su ljudi. Grad je pobijedio smrt. Grad živi! Heroji njegovi žive u nama svima oteti zaboravu.

      Veliko polje, stratište, posljednje mjesto koje su neki vidjeli, sada je mirno, tišina ga prekriva.

Miran je naš Vukovar.

     Ovaj ću sastavak završiti zahvalom, svima onima koji više nisu s nama, za slobodu koju uživamo.

Zatim su učenici pročitali tekst Siniše Glavaševića, ratnog izvjestitelja iz Vukovara. U nastavku se nalazi njegova priča o djetinjstvu.

Priča o djetinjstvu

Svatko ima pravo na djetinjstvo. Svatko ima pravo, ali ima onih generacija koje ga naprosto daju u zamjenu, u zamjenu za buduća djetinjstva. Takvima je hrabrost urođena, takvima pripada svijet, pripada im čak budućnost. Međutim, generacije o kojima govorimo ni to ne mogu uzeti, jer djetinjstvo je čovjeku sve što ima. Ona neiscrpna snaga koju poslije cijeli život troši. A ako svijetu daruju djetinjstvo, onda njima ne ostaje ništa. I tako u krug. Takva djeca bez djetinjstva odmah postanu odrasli ljudi, istrošeni, umorni, postaju hodajući spomenici, žrtve čovječanstva, oni su istodobno strah i divljenje, oni u duši vječito nose suprotnosti suza i smijeha, radosti i patnje. Oni su primjer koji nitko ne bi želio biti, ali svi teže toj širini duše. Razmišljam, dok ovo pišem, gdje je moje djetinjstvo? Ima li išta čovjek poslije djetinjstva? Naravno, osim sjećanja. Plutam tako vlastitim mislima i kao gusar pokušavam sam sebe orobiti za neku uspomenu. Rat me zbunjuje, ali se nadam da ću naći nešto lijepo. Je li to prvi bicikl ili sram koji me uhvatio kada mi se svidjela jedna djevojčica? Djeca obično kažu da ne vole školu, ali kada se sjetim koliko smo svi s osmijehom trčali u razred, jedva čekajući da počne sat i da onda duga kolona papirića s porukama nađe put do onoga kojem je namijenjena, pa kad to još uhvati učitelj ili nastavnik, tada posve sigurno znam da je djetinjstvo čovjeku sve. Djetinjstvo treba ispiti najednom, ne treba stati, treba odmah potrošiti sve te čarobne životne kapi, ne ostaviti ništa za poslije, ništa za jednom tko zna kad, jer vidite i sami, dragi moji prijatelji, što može biti. Može doći rat poput ovog i onda se opet neki među nama moraju odreći djetinjstva. Nemojte nikad braniti djeci da uživaju u svojem djetinjstvu, ne tjerajte ih da prerano odrastu, jer što ih poslije čeka? Što – bez djetinjstva?

Uz sve navedeno učenici su pročitali nekoliko poticajnih misli iz školske lektire:

1. Tamo gdje postoji nada, postoji i život. Ona nas puni svježom hrabrošću i ponovo nas čini jakima.
2. Sjeti se sve ljepote koja je oko tebe i budi sretan.
3. Ljudi ti mogu reći da zašutiš, ali to te ne sprječava u tome da imaš vlastito mišljenje.
4. Samo je jedno pravilo koje trebaš zapamtiti: Smij se svemu i zaboravi sve ostale! Zvuči egoistično, ali to je zapravo jedini lijek protiv samosažaljenja.

Učenici PŠ Četekovac također su obilježili dan sjećanja na Vukovar.