Ugodnim razgovorom s učenicima predstavio je svoje knjige koje je napisao za djecu. Ulomke iz knjiga čitale su naše učenice, Laura iz 5. razreda i Ana iz 8. razreda. Na kraju druženja učenici su imali mnoštvo pitanja za našeg pisca.

Susret sa Stjepanom Tomašem

          Tužan, dosadan, kišovit dan. Sati sporo prolaze. Još kad se sjetim da imam osam sati… Joooj…

          Napokon peti sat i pred nama, ni manje ni više, Stjepan Tomaš!

Mislili smo da će nam doći neki čovjek koji jedva hoda i dosadno priča, ali sve je strahove razbio čovjek uredno ošišane prosijede kose, nasmijana lica i s malom crnom torbom u ruci. Izgledao je dosta mlado za svoje godine. Počeo je govoriti odakle je, kako je stigao, a onda je otvorio tu svoju malu crnu torbu, koja je izgledala nekako čudno za današnji modni svijet. Iz nje je izvadio, začudo, dosta knjiga. Krenuo je od one najzanimljivije i zamolio Lauru da naglas pročita jedan dio iz nje. Ona je čitala i slatko se smijala. Tako je predstavio sve svoje knjige, a najviše je vremena „potrošio“ na knjigu Mali ratni dnevnik. Nas je to zanimalo, a on je nekako tužno odgovarao kao da se još i danas sjeća svake sitnice iz Domovinskog rata. Bilo nam je žao ljudi o kojima je govorio, a to su stvarni ljudi, samo im je dao druga imena.

          Na kraju smo mogli kupiti neku od njegovih knjiga koja nam se posebno svidjela, a pisac nam je napisao posvetu i stavio svoj autogram. I školska nam je knjižnica bogatija za nekoliko naslova, kupljenih od naših zakasnina (živjele zakasnine!).

Pozdravio nas je i rekao da je sretan što je došao u „susjedstvo“ i da se nada kako će nas opet vidjeti.

Valentina Jozak, 7. razred