2020-06-02 10:11:59

Rad učenice Antonele Baltić

Antonela Baltić, učenica 8. razreda,

 napisala je Prikaz djela koje mi se najviše svidjelo u osnovnoj školi.

Bijeli klaun je djelo koje ne možete samo pročitati i razumjeti, već morate dugo razmišljati o njemu.

Bijeli klaun predstavlja dječaka koji živi u cirkusu i kojemu su roditelji klaunovi. Dječak ne vidi boje te ih uz pomoć mudrog starca pokušava pronaći. On se upoznaje sa svijetom odraslih i otkriva tko je zapravo. Svakog dana odlazi u šumu i tamo razgovara sa starcem koji ga uči kako se može služiti mudrošću da bi vidio boje.

 

Dječak je u potrazi u kojoj su ljudi čitavog života, u potrazi za samim sobom. Svi mi želimo znati koje smo boje i tko smo. Tragamo za odgovorima, ali važno je dobro postaviti pitanja. Nismo dužni prihvatiti pravila koja nam drugi nameću i ne trebamo biti netko tko nismo samo zato što netko drugi smatra da bismo to trebali biti. Imamo pravo biti ono što jesmo. U svijetu u kojem živimo to je teško. Ljudi često ne prihvaćaju drugačije i osuđuju stvari i ljude koje ne razumiju. Zbog osuđivanja drugih i zbog straha od neprihvaćanja mnogi se boje biti ono što jesu i skrivaju se pod maskom i pretvaraju se da su netko drugi. Trebamo ih barem pokušati razumjeti i prihvatiti jer nismo svi isti. Ne trebamo se bojati pokazati tko smo zapravo jer svi smo mi posebni na svoj jedinstven način koji drugi ljudi jednostavno ne razumiju.

 

Ljudi dolaze u cirkus da bi se smijali i bilo bi čudno da se ne smiju jer u cirkusu se smije. Čudno je kako ljudi čine neke stvari koje i drugi čine, a i ne znaju zašto to čine. To je kao neko nepisano pravilo: u cirkusu se smije i sretan si i bilo bi čudno da budeš tužan. Bijeli je klaun  odrastao u cirkusu i od njega se očekuje da bude sretan barem pred ljudima. On je izabrao da bude ono što jest pa bio to i tužan klaun. Tužan klaun je pravi klaun. Važno je da, bez obzira gdje smo i što radimo, ostanemo iskreni i vjerni sebi. Zašto bi Bijeli klaun morao glumiti sretnog klauna da bi nasmijao druge ljude ako to ne želi? Pokazao je pravog sebe, ljudi se nisu smijali, on to nije ni želio, učinio je ono što je želio, a za to je trebalo puno hrabrosti. Mislim da nam Bijeli klaun može biti uzor da i mi budemo ono što jesmo pa makar to bio i tužan klaun.

Kada je pisac opisivao ljude iz grada, zapitala sam se jesmo li mi stvarno takvi? Za sve što u životu propuštamo naš je odgovor da nemamo vremena.  Većina nas je takva, uvijek u žurbi i uvijek moramo negdje stići na vrijeme. Možda su još samo djeca ostala ta koja ne mare za vrijeme. Ali prođe vrijeme, odrastu i onda i njih počne brinuti vrijeme i proguta ih žurba života. I ako usporiš, promatraš i živiš, ne možeš se uklopiti u žurbu oko sebe. Svima ćeš biti na putu i sve ćeš usporavati dok te na kraju ne natjeraju da i sam požuriš.

 

Ovo mi se djelo svidjelo jer je drugačije od ostalih. Pomalo je čudno i dosta stvari u njemu ne razumijem. Naprimjer, što zmaj predstavlja u ovome djelu? Možda nas same sa svim svojim mukama i problemima? Naše drugo ja?... Ovo je jedno od onih djela koja, bez obzira koliko ih puta pročitali, uvijek na kraju donose neku novu poruku. Pročitala sam dosta knjiga i brzo zaboravila što se događalo u njima, ali mi je ova ostala u sjećanju i stvarno mi je draga uz najdražu Malog princa.

To su štiva iz kojih uvijek možemo crpiti životne mudrosti.

 

Antonela Baltić, 8. razred

 


Osnovna škola Mikleuš