Osnovna škola Mikleuš

INTERVJU SA SVEĆENIKOM

Ema: Velečasni, možete li nam reći kada ste rođeni i iz kojeg mjesta dolazite?

Svećenik: Rođen sam 25. ožujka 1984. u Novoj Gradiški, a dolazim iz mjesta Orubica. U Orubici sam išao od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, a više razrede sam završio u Davoru.

Eva: Koliko ste dugo svećenik?

Svećenik: Svećenik sam 15 godina.

Ema: Kako ste izabrali da postanete svećenik?

Svećenik: Od malena sam bio ministrant, već sa pet godina. Bilo nas je samo osam ministranata, vas danas ima puno. U našoj obitelji mise su bile obavezne. Mogao si birati samo na koju ćeš ići. Kod nas u kući nikada roditeljima nismo rekli neću. Danas vi roditeljima kažete da ne želite nešto. Toga kod nas nije bilo. Kao ministrant sam išao na listopadske i svibanjske pobožnosti, u korizmi na križni put. Gledao sam svećenike kako služe Bogu, a jedan mi je župnik uvijek govorio kako ću i ja biti svećenik. Dugo nisam znao što ću upisati nakon osmog razreda. Jedno ne želite upisati, a za drugo nemate financijska sredstva. Svoju odluku da budem svećenik prvo sam rekao župniku u osmom razredu nakon jedne mise. U našoj župi nije bilo svećeničkih zvanja jako dugo. Prvi sam svećenik nakon 238. godina. Poslije sam saznao da su moje bake molile za svećenička zvanja. Jedna je čak uvijek molila jednu deseticu krunice na tu nakanu. Pričali su mi da sam se kao dijete igrao svete mise. Tako da sam u Zagrebu upisao klasičnu gimnaziju. Mogu vam reći da je to veoma teška škola.

Eva: Hoćete li podijeliti s nama Vaše iskustvo iz srednje škole?

Svećenik: Imao sam već neko iskustvo odvajanja od roditelja za vrijeme praznika. Ali ovo je bilo na duže vrijeme među nepoznatim ljudima u nepoznatom gradu. Prednost mojeg školovanja bila je ta što smo živjeli mi sjemeništarci u domu s puno djece i odgajatelja svećenika koji su se brinuli za nas. Proputovali smo cijelu Hrvatsku. Stekao sam mnogo prijatelja u kontinentalnoj Hrvatskoj. Misa je bila obavezna svaki dan. Nastavio sam i u Zagrebu biti ministrant. Imali smo vrijeme za učenje i vrijeme za zabavu. Zavolio sam igrati stolni tenis. Red koji smo tamo imali pomogao mi je da završim klasičnu gimnaziju.

Ema: Koji su Vam predmeti bili najteži, a koje ste voljeli?

Svećenik: Engleski jezik mi je uvijek teško išao i nisam ga volio ni u srednjoj školi. Dok su mi grčki i latinski dosta dobro išli. Volio sam matematiku i hrvatski jezik.

Eva: Kada ste se zaredili za đakon?

Svećenik: S 23 godine. Zapravo sam postao đakon godinu dana prije nego je propisano, po pravili treba imati 24 godine da bi se postao đakon. Međutim prije đakonata trebao sam još završiti i teološki fakultet koji je trajao pet godina. To je vrijeme uže pripreme za svećenika.

Ema: Kako Vam je bilo u tom vremenu dok ste studirali teologiju?

Svećenik: Završio sam teologiju na KBF u Zagrebu. Bio sam na bogosloviji u takozvanom velikom sjemeništu. Nisam više dijelio sobu s drugima. Osim redovitih predavanja i polaganja ispita mi bogoslovi preko vikenda išli smo na župe. Tamo sam doživio puno primjera kakav treba biti svećenik.

Eva: Koje poslove obavlja đakon?

Svećenik: Nakon ređenja za đakona šest mjeseci sam pomagao svećenicima. Nisam mogao samo slaviti svetu misu, ispovijedati i dijeliti sakrament bolesničkog pomazanja.

Ema: S koliko ste godina postali svećenik, ako ste s 23 godine postali đakon?

Svećenik: S 24 godine, također godinu dana prije nego li je propisano, ali morao sam poslati zahtjev da postanem svećenik.

Eva: Kako su vaši roditelji reagirali kad ste im rekli da želite postati svećenik?

Svećenik: Mama me je podupirala, tata također, ali nekoliko me puta pitao jesam li siguran.

Ema: U koliko ste župa služili do sada?

Svećenik: U Požegi, Pleternici, Kutjevu, Crncu, Novoj Gradiški i Novoj Bukovici.

Eva: Što biste mogli poručiti našem razredu?

Svećenik: Bog zove, a pitanje hoćeš li se ti odazvati. Možeš reći ne.

Eva i Ema: Hvala vam što ste došli u posjet našem razredu i hvala na intervjuu.