Osnovna škola Mikleuš

Pred nemalim brojem roditelja i učitelja naše škole te učitelja gostiju iz OŠ Vladimira Nazora Nova Bukovica održala je zanimljivo predavanje na temu Nasilje u školi (među vršnjacima) i kako ga spriječiti.
 

VRŠNJAČKO NASILJE I KAKO GA SPRIJEČITI
 

Da bi neka situacija bila vršnjačko nasilje, treba sadržavati 3 elementa:

1. negativni postupci (izoliranje, verbalno ili fizičko zlostavljanje) se koriste

2. trajno i ponovo (ne radi se o povremenom zadirkivanju ili svađi)

3. u neravnopravnom omjeru snaga (jedna jača osoba ili više osoba na jednu)


Iskustva sa nasiljem među vršnjacima pokazala su da i zlostavljač i žrtva imaju tipične karakteristike ličnosti. Zlostavljač je dijete koje obično:

• Ima osjećaj neuspjeha,  nesiguran je (loše ocjene, osjeća se nevažno ili loše u obitelji). Osjećaj moći stječe zlostavljanjem. Ta moć mu daje osjećaj sigurnosti
• lako plane, ima «kratak fitilj» i ne zna na društveno prihvatljiv način riješiti konflikt. Ne zna se dogovarati, surađivati. Razlog ponekad, leži u tome što je rano, u obitelji,  naučilo da ljudi surađuju samo iz interesa, da je život borba i da pobjeđuje jači...
• nedostaje mu suosjećanja za druge
• Nije prihvaćeno od djece koja su uspješnija i/ili prihvaćena, pa stvara još jače veze sa sličnom djecom (-- tako nastaje «tim»). Ako takvo dijete nije vezano niti za roditelje onda svu potrebu za prihvaćanjem ostvaruje u svom krugu istomišljenika.
   

 Žrtve su djeca koja:

• se po nečemu izdvajaju od većine ( izgledom, nekom specifičnošću, većim sposobnostima, dijete je omiljeno od učitelja, novi učenik)
• u obitelji su prezaštićeni, pa nisu naučili izraziti na glas što žele a što ne žele, nikad se nisu trebali boriti za svoja prava.
• Nesigurna su, tiha, povučena,  ponekad i fizički slabija.

Žrtva i nasilnik su povezani sličnim osobinama – nedostatkom socijalnih vještina. No često je žrtva skromna, tiha, dobra osoba koja nema vještinu da postavi granice, više brine o drugima nego o sebi. Zlostavljač kao da je žrtvin odraz u ogledalu, ali negativni – nedostatak vješto skriva iza bahatosti, ima vještinu prelaženja tuđih granica, uopće ne brine o drugima nego o sebi, Zbog toga je najbolja prevencija nasilja potaknuti aktivnosti koje će njegovati dogovor, suradnju među učenicima i nastavnicima i omogućiti da svaki učenik pokaže svoje sposobnosti drugima, da bude koristan – na prihvatljiv i društven način.

Što se može učiniti?

Borba protiv zlostavljanja ukorima i kaznama je zadnji korak (i koristan u pravom trenutku) jer u toj borbi zlostavljač postiže slavu negativnog junaka – o njemu se priča među učenicima, cijela škola na njega troši vrijeme, energiju, pažnju. Upravo to i je cilj zlostavljača – pokazati svijetu da postoji i da je moćan. Zato je važno spriječiti zlostavljača da postane jak i stekne osjećaj da mu nitko ništa ne može. Zato je prvi korak - što ranije prepoznati zlostavljanje i s njime se treba baviti i škola i roditelji i učenici kao dio zajednice.

Ako roditelji okrivljuju školu, a škola roditelje, problem će biti veći. Jedino suradnjom i zajedničkom akcijom može se spriječiti nasilje među vršnjacima

ŠTO MOGU UČINITI RODITELJI

Svaki roditelj treba doznati što je njegovo dijete u situaciji zlostavljanja bilo – žrtva, nasilnik ili promatrač. Jer svaki učenik ima jednu od tih pozicija.

Jako je važno da roditelj što ranije prepozna da je dijete žrtva. No, ne treba pretjerivati – nije žrtva učenik koji se posvađao oko gumice, ili ušao u fizički sukob u nedostatku verbalnih argumenta u započetoj svađi. Podsjetite se – zlostavljanje su trajni negativni postupci jačeg učenika ili većeg broja učenika prema jednom. Učenik žrtva često puta čuva svoje dostojanstvo skrivanjem istine – a možda se i sam osjeća kriv što je baš on žrtva. Često sama žrtva o sebi ima loše mišljenje – da je glup, ružan, loš, pa smatra da je nekako zaslužio kaznu tj nasilnika! Također se možda boji reakcije roditelja koji će njega kriviti. Ili možda čuva roditelje od brige. Učenici žrtve često skrivaju istinu od roditelja!

Znakovi po kojima možete primijetiti da je dijete zlostavljano su: naizgled  ni s čim povezan pad školskog uspjeha, nerado idu u školu, traže da ih netko prati ili vozi do škole, postaju napeti, tiši, manje jedu i spavaju, imaju noćne more. Ne žele pričati o školi i još sigurniji znak od toga – ne žele pričati o vršnjacima i nemaju školskog prijatelja.

Ako roditelj potvrdi da je dijete na meti nasilnika treba naučiti dijete socijalnim vještinama:

•  da jasno kaže što osjeća,
• naviknuti ga da ima pravo reći kad mu nešto ne odgovara ili ga smeta (i u kući),
• vježbati s njim samopouzdano ponašanje u razredu (kao da se radi o vježbanju uloga u predstavi, roditelj glumi naizmjence nasilnika i svoje dijete,
• poticati samostalnost u socijalnim situacijama, u rješavanju problema,
• vježbati izravan pogled sa sugovornikom, sportsko držanje tijela
• I druge vježbe za razvoj samopouzdanja koje ćete naći u knjizi Živjeti bez nasilja Evelyn Field i u knjizi Učionica bez zlostavljanja.
• Konkretne upute pri susretu s prijetnjom: stati uspravno i odlučno reći da ga ostavi na miru, mirno otići u skupinu drugih vršnjak, glasno viknuti „Prestani!“ i SVAKAKO obavijestiti razrednika i roditelje.
• NE činiti: prijetiti, stisnuti se i gledati u pod, vrijeđati, napadati fizički, tužiti ga roditeljima

Roditelj žrtve treba provjeriti da li ima istine u etiketiranju – možda dijete ide na živce vršnjacima jer uvijek želi biti prvo ili uvijek plače ako ne dobije odličan ili želi da bude po njegovom… tako su jednoj učenici govorili da je beba. Ona je pitala prijateljicu zašto joj tako govore i što to treba promijeniti u ponašanju da ne izgleda kao beba. Promijenila se. Više ju nisu zezali. 

Ako je dijete zlostavljač – roditelj ne bi smio prebacivati odgovornost na drugu djecu ili školu. Istraživanja pokazuju da zlostavljači kojima se nije uspjelo pomoći, jer se nije dovoljno rano reagiralo – do 20-te godine počine bar jedno krivično djelo, a do 24 i više njih. Nije to nešto što bi si poželio bilo koji roditelj.

Znakovi da dijete može lako postati nasilnik: uživa u osjećaju kontrole i moći i u tuđem strahu, impulzivan je, druge okrivljuje za svoje probleme, emotivne situacije prepričava bez osjećaja, teško razumije postupke drugih ljudi ako rade drugačije od njega, ne uvažava pravila niti odrasle, traži pažnju pod svaku cijenu – dobra mu je i negativna pažnja. Roditelj  treba prepoznati da ne zna dobiti pažnju na zdravi način – pričanjem o sebi, suradnjom, trudom.  U srcu te djece često je velika tuga zbog usamljenosti, ljutnja na roditelje i osjećaj da su iznevjereni od najbližih. Oni često biraju put koji im se čini najbolji – „izbori se za sebe i prestani osjećati - jer to boli“. Kad prestanu osjećati svoju bol, gube i suosjećajnost za druge. Moguća je, ali je rjeđa situacija u kojoj je dijete imalo toliku moć u obitelji da je naviklo da je sve po njegovom i da bez truda dobiva nagradu, uspjeh. Za njega može biti šok kad školska sredina traži da se povinuje pravilima jednakima za sve učenike i da uloži trud ako želi uspjeh. U oba slučaja, roditelji trebaju poduzeti sve da promijene navike koje su kod djeteta dovele do iskrivljene slike o sebi i o odnosima s drugim ljudima. Konkretno – pokazati da surađuju sa školom u interesu toga da dijete razvije socijalno prihvatljivo ponašanje, da potraže pomoć stručnjaka u rješavanju obiteljske situacije, da potiču dijete na suradnju i dogovor sa vršnjacima.

Većina roditelja su roditelji djece promatrača. Tri su kategorije promatrača:

-  pomogli bi (nekad to i učine, a nekad ne),
-  odobravaju nasilniku (gledaju ga zadivljeno, hvale ga ili čak glasno navijaju),

- neutralni su (nas se to ne tiče).

Bez obzira o kojoj vrsti promatrača se radi roditelj treba:

1. poticati dijete da mu ispriča o zlostavljanju – roditelj će o tome informirati razrednika i pedagoga, te razgovarati s djetetom kako treba postupiti drugi put.

2. potaknuti dijete da pomogne vršnjaku, ali ne pod svaku cijenu – jer to može biti opasno. No postoje drugi načini – potražiti pomoć odraslog, pozvati druge učenika i zajedno se usprotiviti nasilniku, uspostaviti kontakt s nasilnikom i odvući mu pažnju.

3. Učenici nekad kažu – „Ah, žrtva je to i zaslužila, jer je..». U tom slučaju podsjetite dijete da činjenica da nam se netko manje sviđa nije razlog za ponižavanje. Pitajte ga što ako sutra on sam bude «nesimpatičan» istom nasilniku? Ako dijete podržava nasilnika kako bi se zaštitilo od njegovog bijesa – objasnite djetetu da je na taj način sudjelovalo u tom zlostavljanju, dao je svoj potpis, pristanak i blagoslov. Stavite djetetu do znanja da je reakcija svakog važna i odlučuje između pravde i nepravde. 
 

ŠTO MOŽE UČINITI NASTAVNIK

Prva reakcija nastavnika na vijest o nasilju treba biti smirena i čvrsta. «Prestani s tim. Takvo ponašanje nije dopušteno u našoj školi». U ovim situacijama manje riječi je više, važan je ton, uvjerljivost i odlučnost. Zatim treba što prije razgovarati s nasilnikom i odvojeno - sa žrtvom.

Iskustvo pokazuje da je u razgovoru s nasilnikom loše stavljati naglasak na krivnju, jer možda samo dodajemo još jedan razlog da se osjeća odbačeno. Osim toga često je nasilnik poslušao pravog zlostavljača koji je sve organizirao i planirao.  Razgovor treba biti usmjeren na popravak učinjene štete – tzv. restituciju. Tako omogućujemo učeniku da vlastitim trudom, promjenom ispravi grešku, sačuva samopoštovanje i da razvija odgovornost za svoje odluke.
 

Korisna pitanja (i za roditelja zlostavljača):

Što si učinio? Što te navelo na to?

Možeš li drugačije reagirati? Ako da, zašto nisi? Ako ne, nauči!

Kako je tvoj ponašanje utjecalo na tebe? I što će se dogoditi ako tako nastaviš?

Što bi htio umjesto toga (drugi me se boje, druže se sa mnom iz straha, ne zbog prijateljstva, imam loše ocjene)?

Kad znaš svoje osjećaje i ciljeve –kako bi mogao drugačije reagirati drugi put?

Ponekad je dobro početi razgovor sasvim drugom temom – naizgled nebitnom za situaciju. Na primjer: Što bi želio biti kad odrasteš? Kako se vidiš u budućnosti? Ako učenik ima cilj i to društveno prihvatljiv – svim srcem dati povjerenje da će to ostvariti ako želi i povesti razgovor u smjeru razmišljanja – koji su koraci do tog cilja… i tako dođete do suradnje i učenja. Ako učenik nema cilj, zatražiti da razmisli i dođe drugi puta na razgovor. Nastavnik može iznijeti svoje viđenje – temperamentan si i pun snage – mislim da bi bio uspješan u sportu…

Izbjegnite kaznu kad god možete. No stavite jasno do znanja da svojim ponašanjem druge učenike čini nesretnim i da nećete tolerirati takvo ponašanje. U krajnjoj liniji ako kaže da je on dobro i da mu je zabavno – ne može se tolerirati da ostali u razredu trpe zbog njegove destruktivne zabave. Pomozite mu da pronađe druge načine dobivanja pažnje, zabave. Provjerite da li učenik ne zna bolje komunicirati, ili misli da je takvo ponašanje normalno. Tražite da razredu nadoknadi štetu kao i žrtvi – pitajte razred i žrtvu kako mu nasilnik može nadoknaditi loše osjećaje koje je proživljavao. Može li učiniti nešto korisno za razred?

ŠTO MOŽE UČINITI ŠKOLA

Odredite jasna pravila za cijelu školu – kako to učiniti pogledajte u maloj, praktičnoj knjižici D Chelsom: Restitucija. Na primjer:

Nećemo zlostavljati druge učenike.

Pokušat ćemo pomoći zlostavljanim učenicima.

Potrudit ćemo se da u aktivnosti uključimo one koji su inače isključeni.

Svi se imamo pravo osjećati sigurno u školi i na putu do kuće.
 

Aktivirajte sve učenike u diskusiji o tome kakvu školu žele. Ne samo u vezi sigurnosti nego svega drugog. Stvorite zajedničku povelju «Škola kakvu želimo» – neka osjete svoju važnost u donošenju pravila, ali i odgovornost za odnose među vršnjacima. Npr. Želimo školu u kojoj ću se osjećati sigurno, uspješno i zabavno. 

Uputiti učenike da na putu do škole:

1. Prijave zlostavljanje nastavnicima ili čak policiji ako se radi o većem zlostavljanju.
2. Izbjegavati zabačena mjesta na putu od škole, ići sa prijateljima.
3. Kad vas napadne više njih ili jači od vas mudro je: priključiti se drugoj skupini djece, pobjeći u neku trgovinu, pozvati nekog u pomoć.

Nastavnici trebaju dogovoriti između sebe koje su to vrijednosti za koje se žele zalagati, napisati ih i objaviti učenicima. (prikupiti odgovore na pitanja – što je to što želite da učenici ponesu u život zbog vašeg pedagoškog rada?) Npr:

• Zreliji, jači, učenik ima odgovornost prema mlađem, slabijem
• Suradnja i dogovor za rješavanje problema
• Ne možemo se svi voljeti, ali možemo zajedno raditi i učiti
• Svatko je posebno nadaren za nešto
• Iako ne možemo uvijek kontrolirati probleme, možemo kontrolirati ponašanje iriječi.
   

Angažirati učenike u aktivnostima koje promiču pozitivne vrijednosti: suosjećanje, suradnju, toleranciju, pomoć starijih mlađima, razvoj potencijala.

Na pr: natječaj za najveselijeg učenika, naj -tolerantnijeg, -dosljednijeg, -iskrenijeg, 

• Iz lektire ili na satu razrednika odabrati jednu priču iz knjige Melem za dušu i slične pozitivne knjige. Pitati učenike koja im je priča najvažnija za život.
• Neka škola bude što  mjesto u kojem se učenik osjeća veselo, gdje se druži i zabavlja. (glazbene i plesne aktivnosti)
• Potaknuti otkrivanje sposobnosti kod učenika koje nisu nužno školske. Organizirati „Škola traži zvijezdu“  tako da obavezno sudjeluju učenici lošijeg uspjeha
• Potaknuti učenike da se sami organiziraju kroz neki projekt koji traje cijelu godinu – dakle nije potrebno brzo i puno raditi. (odrediti svakoj radnoj skupini mentora-  profesor ili roditelj određene struke koja je korisna za projekt.
• Provoditi 10 minuta Brain Gym u razredu (gimnastika za mozak pokazala je izvrsne rezultate u školama. Dva puta u toku nastave po 10 minuta ovih vježbi, unaprijedilo je čitanje učenika, učenje i dovelo do suradničke i smirene atmosfere)
• Organizirati utakmice između razreda ili još bolje plavokosi protiv tamnokosih
• Odrediti jedan dan pozitivnih ili lijepih riječi. (Danas govorimo nastavniku samo ono što nam se iskreno svidjelo, bilo zanimljivo ili nam se sviđa kod njega. Isto vrijedi za nastavnika i za vršnjake). SAŽETAK: više pažnje pokloniti pozitivnom, nego negativnom i neželjenom ponašanju – inače učinak može biti kontraproduktivan.

Za više ideja pogledati u knjige: Učionica bez zlostavljanja, Allan Beane

Nasilnik, žrtva i pormatrač, Barbara Coloroso

Brain Gym, te Brain Gym i ja Paul Dennison

Melem za dušu Jack Canfield

Živjeti bez nasilja Evelyn Field

Zlostavljanje u školama i što možemo učiniti?  Ken Rigby
 

Pripremila za  izlaganja u OŠ Mikleuš: R. Sućeska Ligutić,mr., savjetnica psiholog 28.02.2012.

Pred nemalim brojem roditelja i učitelja naše škole te učitelja gostiju iz OŠ Vladimira Nazora Nova Bukovica održala je zanimljivo predavanje na temu Nasilje u školi (među vršnjacima) i kako ga spriječiti.
 

VRŠNJAČKO NASILJE I KAKO GA SPRIJEČITI
 

Da bi neka situacija bila vršnjačko nasilje, treba sadržavati 3 elementa:

1. negativni postupci (izoliranje, verbalno ili fizičko zlostavljanje) se koriste

2. trajno i ponovo (ne radi se o povremenom zadirkivanju ili svađi)

3. u neravnopravnom omjeru snaga (jedna jača osoba ili više osoba na jednu)


Iskustva sa nasiljem među vršnjacima pokazala su da i zlostavljač i žrtva imaju tipične karakteristike ličnosti. Zlostavljač je dijete koje obično:

• Ima osjećaj neuspjeha,  nesiguran je (loše ocjene, osjeća se nevažno ili loše u obitelji). Osjećaj moći stječe zlostavljanjem. Ta moć mu daje osjećaj sigurnosti
• lako plane, ima «kratak fitilj» i ne zna na društveno prihvatljiv način riješiti konflikt. Ne zna se dogovarati, surađivati. Razlog ponekad, leži u tome što je rano, u obitelji,  naučilo da ljudi surađuju samo iz interesa, da je život borba i da pobjeđuje jači...
• nedostaje mu suosjećanja za druge
• Nije prihvaćeno od djece koja su uspješnija i/ili prihvaćena, pa stvara još jače veze sa sličnom djecom (-- tako nastaje «tim»). Ako takvo dijete nije vezano niti za roditelje onda svu potrebu za prihvaćanjem ostvaruje u svom krugu istomišljenika.
   

 Žrtve su djeca koja:

• se po nečemu izdvajaju od većine ( izgledom, nekom specifičnošću, većim sposobnostima, dijete je omiljeno od učitelja, novi učenik)
• u obitelji su prezaštićeni, pa nisu naučili izraziti na glas što žele a što ne žele, nikad se nisu trebali boriti za svoja prava.
• Nesigurna su, tiha, povučena,  ponekad i fizički slabija.

Žrtva i nasilnik su povezani sličnim osobinama – nedostatkom socijalnih vještina. No često je žrtva skromna, tiha, dobra osoba koja nema vještinu da postavi granice, više brine o drugima nego o sebi. Zlostavljač kao da je žrtvin odraz u ogledalu, ali negativni – nedostatak vješto skriva iza bahatosti, ima vještinu prelaženja tuđih granica, uopće ne brine o drugima nego o sebi, Zbog toga je najbolja prevencija nasilja potaknuti aktivnosti koje će njegovati dogovor, suradnju među učenicima i nastavnicima i omogućiti da svaki učenik pokaže svoje sposobnosti drugima, da bude koristan – na prihvatljiv i društven način.

Što se može učiniti?

Borba protiv zlostavljanja ukorima i kaznama je zadnji korak (i koristan u pravom trenutku) jer u toj borbi zlostavljač postiže slavu negativnog junaka – o njemu se priča među učenicima, cijela škola na njega troši vrijeme, energiju, pažnju. Upravo to i je cilj zlostavljača – pokazati svijetu da postoji i da je moćan. Zato je važno spriječiti zlostavljača da postane jak i stekne osjećaj da mu nitko ništa ne može. Zato je prvi korak - što ranije prepoznati zlostavljanje i s njime se treba baviti i škola i roditelji i učenici kao dio zajednice.

Ako roditelji okrivljuju školu, a škola roditelje, problem će biti veći. Jedino suradnjom i zajedničkom akcijom može se spriječiti nasilje među vršnjacima

ŠTO MOGU UČINITI RODITELJI

Svaki roditelj treba doznati što je njegovo dijete u situaciji zlostavljanja bilo – žrtva, nasilnik ili promatrač. Jer svaki učenik ima jednu od tih pozicija.

Jako je važno da roditelj što ranije prepozna da je dijete žrtva. No, ne treba pretjerivati – nije žrtva učenik koji se posvađao oko gumice, ili ušao u fizički sukob u nedostatku verbalnih argumenta u započetoj svađi. Podsjetite se – zlostavljanje su trajni negativni postupci jačeg učenika ili većeg broja učenika prema jednom. Učenik žrtva često puta čuva svoje dostojanstvo skrivanjem istine – a možda se i sam osjeća kriv što je baš on žrtva. Često sama žrtva o sebi ima loše mišljenje – da je glup, ružan, loš, pa smatra da je nekako zaslužio kaznu tj nasilnika! Također se možda boji reakcije roditelja koji će njega kriviti. Ili možda čuva roditelje od brige. Učenici žrtve često skrivaju istinu od roditelja!

Znakovi po kojima možete primijetiti da je dijete zlostavljano su: naizgled  ni s čim povezan pad školskog uspjeha, nerado idu u školu, traže da ih netko prati ili vozi do škole, postaju napeti, tiši, manje jedu i spavaju, imaju noćne more. Ne žele pričati o školi i još sigurniji znak od toga – ne žele pričati o vršnjacima i nemaju školskog prijatelja.

Ako roditelj potvrdi da je dijete na meti nasilnika treba naučiti dijete socijalnim vještinama:

•  da jasno kaže što osjeća,
• naviknuti ga da ima pravo reći kad mu nešto ne odgovara ili ga smeta (i u kući),
• vježbati s njim samopouzdano ponašanje u razredu (kao da se radi o vježbanju uloga u predstavi, roditelj glumi naizmjence nasilnika i svoje dijete,
• poticati samostalnost u socijalnim situacijama, u rješavanju problema,
• vježbati izravan pogled sa sugovornikom, sportsko držanje tijela
• I druge vježbe za razvoj samopouzdanja koje ćete naći u knjizi Živjeti bez nasilja Evelyn Field i u knjizi Učionica bez zlostavljanja.
• Konkretne upute pri susretu s prijetnjom: stati uspravno i odlučno reći da ga ostavi na miru, mirno otići u skupinu drugih vršnjak, glasno viknuti „Prestani!“ i SVAKAKO obavijestiti razrednika i roditelje.
• NE činiti: prijetiti, stisnuti se i gledati u pod, vrijeđati, napadati fizički, tužiti ga roditeljima

Roditelj žrtve treba provjeriti da li ima istine u etiketiranju – možda dijete ide na živce vršnjacima jer uvijek želi biti prvo ili uvijek plače ako ne dobije odličan ili želi da bude po njegovom… tako su jednoj učenici govorili da je beba. Ona je pitala prijateljicu zašto joj tako govore i što to treba promijeniti u ponašanju da ne izgleda kao beba. Promijenila se. Više ju nisu zezali. 

Ako je dijete zlostavljač – roditelj ne bi smio prebacivati odgovornost na drugu djecu ili školu. Istraživanja pokazuju da zlostavljači kojima se nije uspjelo pomoći, jer se nije dovoljno rano reagiralo – do 20-te godine počine bar jedno krivično djelo, a do 24 i više njih. Nije to nešto što bi si poželio bilo koji roditelj.

Znakovi da dijete može lako postati nasilnik: uživa u osjećaju kontrole i moći i u tuđem strahu, impulzivan je, druge okrivljuje za svoje probleme, emotivne situacije prepričava bez osjećaja, teško razumije postupke drugih ljudi ako rade drugačije od njega, ne uvažava pravila niti odrasle, traži pažnju pod svaku cijenu – dobra mu je i negativna pažnja. Roditelj  treba prepoznati da ne zna dobiti pažnju na zdravi način – pričanjem o sebi, suradnjom, trudom.  U srcu te djece često je velika tuga zbog usamljenosti, ljutnja na roditelje i osjećaj da su iznevjereni od najbližih. Oni često biraju put koji im se čini najbolji – „izbori se za sebe i prestani osjećati - jer to boli“. Kad prestanu osjećati svoju bol, gube i suosjećajnost za druge. Moguća je, ali je rjeđa situacija u kojoj je dijete imalo toliku moć u obitelji da je naviklo da je sve po njegovom i da bez truda dobiva nagradu, uspjeh. Za njega može biti šok kad školska sredina traži da se povinuje pravilima jednakima za sve učenike i da uloži trud ako želi uspjeh. U oba slučaja, roditelji trebaju poduzeti sve da promijene navike koje su kod djeteta dovele do iskrivljene slike o sebi i o odnosima s drugim ljudima. Konkretno – pokazati da surađuju sa školom u interesu toga da dijete razvije socijalno prihvatljivo ponašanje, da potraže pomoć stručnjaka u rješavanju obiteljske situacije, da potiču dijete na suradnju i dogovor sa vršnjacima.

Većina roditelja su roditelji djece promatrača. Tri su kategorije promatrača:

-  pomogli bi (nekad to i učine, a nekad ne),
-  odobravaju nasilniku (gledaju ga zadivljeno, hvale ga ili čak glasno navijaju),

- neutralni su (nas se to ne tiče).

Bez obzira o kojoj vrsti promatrača se radi roditelj treba:

1. poticati dijete da mu ispriča o zlostavljanju – roditelj će o tome informirati razrednika i pedagoga, te razgovarati s djetetom kako treba postupiti drugi put.

2. potaknuti dijete da pomogne vršnjaku, ali ne pod svaku cijenu – jer to može biti opasno. No postoje drugi načini – potražiti pomoć odraslog, pozvati druge učenika i zajedno se usprotiviti nasilniku, uspostaviti kontakt s nasilnikom i odvući mu pažnju.

3. Učenici nekad kažu – „Ah, žrtva je to i zaslužila, jer je..». U tom slučaju podsjetite dijete da činjenica da nam se netko manje sviđa nije razlog za ponižavanje. Pitajte ga što ako sutra on sam bude «nesimpatičan» istom nasilniku? Ako dijete podržava nasilnika kako bi se zaštitilo od njegovog bijesa – objasnite djetetu da je na taj način sudjelovalo u tom zlostavljanju, dao je svoj potpis, pristanak i blagoslov. Stavite djetetu do znanja da je reakcija svakog važna i odlučuje između pravde i nepravde. 
 

ŠTO MOŽE UČINITI NASTAVNIK

Prva reakcija nastavnika na vijest o nasilju treba biti smirena i čvrsta. «Prestani s tim. Takvo ponašanje nije dopušteno u našoj školi». U ovim situacijama manje riječi je više, važan je ton, uvjerljivost i odlučnost. Zatim treba što prije razgovarati s nasilnikom i odvojeno - sa žrtvom.

Iskustvo pokazuje da je u razgovoru s nasilnikom loše stavljati naglasak na krivnju, jer možda samo dodajemo još jedan razlog da se osjeća odbačeno. Osim toga često je nasilnik poslušao pravog zlostavljača koji je sve organizirao i planirao.  Razgovor treba biti usmjeren na popravak učinjene štete – tzv. restituciju. Tako omogućujemo učeniku da vlastitim trudom, promjenom ispravi grešku, sačuva samopoštovanje i da razvija odgovornost za svoje odluke.
 

Korisna pitanja (i za roditelja zlostavljača):

Što si učinio? Što te navelo na to?

Možeš li drugačije reagirati? Ako da, zašto nisi? Ako ne, nauči!

Kako je tvoj ponašanje utjecalo na tebe? I što će se dogoditi ako tako nastaviš?

Što bi htio umjesto toga (drugi me se boje, druže se sa mnom iz straha, ne zbog prijateljstva, imam loše ocjene)?

Kad znaš svoje osjećaje i ciljeve –kako bi mogao drugačije reagirati drugi put?

Ponekad je dobro početi razgovor sasvim drugom temom – naizgled nebitnom za situaciju. Na primjer: Što bi želio biti kad odrasteš? Kako se vidiš u budućnosti? Ako učenik ima cilj i to društveno prihvatljiv – svim srcem dati povjerenje da će to ostvariti ako želi i povesti razgovor u smjeru razmišljanja – koji su koraci do tog cilja… i tako dođete do suradnje i učenja. Ako učenik nema cilj, zatražiti da razmisli i dođe drugi puta na razgovor. Nastavnik može iznijeti svoje viđenje – temperamentan si i pun snage – mislim da bi bio uspješan u sportu…

Izbjegnite kaznu kad god možete. No stavite jasno do znanja da svojim ponašanjem druge učenike čini nesretnim i da nećete tolerirati takvo ponašanje. U krajnjoj liniji ako kaže da je on dobro i da mu je zabavno – ne može se tolerirati da ostali u razredu trpe zbog njegove destruktivne zabave. Pomozite mu da pronađe druge načine dobivanja pažnje, zabave. Provjerite da li učenik ne zna bolje komunicirati, ili misli da je takvo ponašanje normalno. Tražite da razredu nadoknadi štetu kao i žrtvi – pitajte razred i žrtvu kako mu nasilnik može nadoknaditi loše osjećaje koje je proživljavao. Može li učiniti nešto korisno za razred?

ŠTO MOŽE UČINITI ŠKOLA

Odredite jasna pravila za cijelu školu – kako to učiniti pogledajte u maloj, praktičnoj knjižici D Chelsom: Restitucija. Na primjer:

Nećemo zlostavljati druge učenike.

Pokušat ćemo pomoći zlostavljanim učenicima.

Potrudit ćemo se da u aktivnosti uključimo one koji su inače isključeni.

Svi se imamo pravo osjećati sigurno u školi i na putu do kuće.
 

Aktivirajte sve učenike u diskusiji o tome kakvu školu žele. Ne samo u vezi sigurnosti nego svega drugog. Stvorite zajedničku povelju «Škola kakvu želimo» – neka osjete svoju važnost u donošenju pravila, ali i odgovornost za odnose među vršnjacima. Npr. Želimo školu u kojoj ću se osjećati sigurno, uspješno i zabavno. 

Uputiti učenike da na putu do škole:

1. Prijave zlostavljanje nastavnicima ili čak policiji ako se radi o većem zlostavljanju.
2. Izbjegavati zabačena mjesta na putu od škole, ići sa prijateljima.
3. Kad vas napadne više njih ili jači od vas mudro je: priključiti se drugoj skupini djece, pobjeći u neku trgovinu, pozvati nekog u pomoć.

Nastavnici trebaju dogovoriti između sebe koje su to vrijednosti za koje se žele zalagati, napisati ih i objaviti učenicima. (prikupiti odgovore na pitanja – što je to što želite da učenici ponesu u život zbog vašeg pedagoškog rada?) Npr:

• Zreliji, jači, učenik ima odgovornost prema mlađem, slabijem
• Suradnja i dogovor za rješavanje problema
• Ne možemo se svi voljeti, ali možemo zajedno raditi i učiti
• Svatko je posebno nadaren za nešto
• Iako ne možemo uvijek kontrolirati probleme, možemo kontrolirati ponašanje iriječi.
   

Angažirati učenike u aktivnostima koje promiču pozitivne vrijednosti: suosjećanje, suradnju, toleranciju, pomoć starijih mlađima, razvoj potencijala.

Na pr: natječaj za najveselijeg učenika, naj -tolerantnijeg, -dosljednijeg, -iskrenijeg, 

• Iz lektire ili na satu razrednika odabrati jednu priču iz knjige Melem za dušu i slične pozitivne knjige. Pitati učenike koja im je priča najvažnija za život.
• Neka škola bude što  mjesto u kojem se učenik osjeća veselo, gdje se druži i zabavlja. (glazbene i plesne aktivnosti)
• Potaknuti otkrivanje sposobnosti kod učenika koje nisu nužno školske. Organizirati „Škola traži zvijezdu“  tako da obavezno sudjeluju učenici lošijeg uspjeha
• Potaknuti učenike da se sami organiziraju kroz neki projekt koji traje cijelu godinu – dakle nije potrebno brzo i puno raditi. (odrediti svakoj radnoj skupini mentora-  profesor ili roditelj određene struke koja je korisna za projekt.
• Provoditi 10 minuta Brain Gym u razredu (gimnastika za mozak pokazala je izvrsne rezultate u školama. Dva puta u toku nastave po 10 minuta ovih vježbi, unaprijedilo je čitanje učenika, učenje i dovelo do suradničke i smirene atmosfere)
• Organizirati utakmice između razreda ili još bolje plavokosi protiv tamnokosih
• Odrediti jedan dan pozitivnih ili lijepih riječi. (Danas govorimo nastavniku samo ono što nam se iskreno svidjelo, bilo zanimljivo ili nam se sviđa kod njega. Isto vrijedi za nastavnika i za vršnjake). SAŽETAK: više pažnje pokloniti pozitivnom, nego negativnom i neželjenom ponašanju – inače učinak može biti kontraproduktivan.

Za više ideja pogledati u knjige: Učionica bez zlostavljanja, Allan Beane

Nasilnik, žrtva i pormatrač, Barbara Coloroso

Brain Gym, te Brain Gym i ja Paul Dennison

Melem za dušu Jack Canfield

Živjeti bez nasilja Evelyn Field

Zlostavljanje u školama i što možemo učiniti?  Ken Rigby
 

Pripremila za  izlaganja u OŠ Mikleuš: R. Sućeska Ligutić,mr., savjetnica psiholog 28.02.2012.

Pred nemalim brojem roditelja i učitelja naše škole te učitelja gostiju iz OŠ Vladimira Nazora Nova Bukovica održala je zanimljivo predavanje na temu Nasilje u školi (među vršnjacima) i kako ga spriječiti.
 

VRŠNJAČKO NASILJE I KAKO GA SPRIJEČITI
 

Da bi neka situacija bila vršnjačko nasilje, treba sadržavati 3 elementa:

1. negativni postupci (izoliranje, verbalno ili fizičko zlostavljanje) se koriste

2. trajno i ponovo (ne radi se o povremenom zadirkivanju ili svađi)

3. u neravnopravnom omjeru snaga (jedna jača osoba ili više osoba na jednu)


Iskustva sa nasiljem među vršnjacima pokazala su da i zlostavljač i žrtva imaju tipične karakteristike ličnosti. Zlostavljač je dijete koje obično:

• Ima osjećaj neuspjeha,  nesiguran je (loše ocjene, osjeća se nevažno ili loše u obitelji). Osjećaj moći stječe zlostavljanjem. Ta moć mu daje osjećaj sigurnosti
• lako plane, ima «kratak fitilj» i ne zna na društveno prihvatljiv način riješiti konflikt. Ne zna se dogovarati, surađivati. Razlog ponekad, leži u tome što je rano, u obitelji,  naučilo da ljudi surađuju samo iz interesa, da je život borba i da pobjeđuje jači...
• nedostaje mu suosjećanja za druge
• Nije prihvaćeno od djece koja su uspješnija i/ili prihvaćena, pa stvara još jače veze sa sličnom djecom (-- tako nastaje «tim»). Ako takvo dijete nije vezano niti za roditelje onda svu potrebu za prihvaćanjem ostvaruje u svom krugu istomišljenika.
   

 Žrtve su djeca koja:

• se po nečemu izdvajaju od većine ( izgledom, nekom specifičnošću, većim sposobnostima, dijete je omiljeno od učitelja, novi učenik)
• u obitelji su prezaštićeni, pa nisu naučili izraziti na glas što žele a što ne žele, nikad se nisu trebali boriti za svoja prava.
• Nesigurna su, tiha, povučena,  ponekad i fizički slabija.

Žrtva i nasilnik su povezani sličnim osobinama – nedostatkom socijalnih vještina. No često je žrtva skromna, tiha, dobra osoba koja nema vještinu da postavi granice, više brine o drugima nego o sebi. Zlostavljač kao da je žrtvin odraz u ogledalu, ali negativni – nedostatak vješto skriva iza bahatosti, ima vještinu prelaženja tuđih granica, uopće ne brine o drugima nego o sebi, Zbog toga je najbolja prevencija nasilja potaknuti aktivnosti koje će njegovati dogovor, suradnju među učenicima i nastavnicima i omogućiti da svaki učenik pokaže svoje sposobnosti drugima, da bude koristan – na prihvatljiv i društven način.

Što se može učiniti?

Borba protiv zlostavljanja ukorima i kaznama je zadnji korak (i koristan u pravom trenutku) jer u toj borbi zlostavljač postiže slavu negativnog junaka – o njemu se priča među učenicima, cijela škola na njega troši vrijeme, energiju, pažnju. Upravo to i je cilj zlostavljača – pokazati svijetu da postoji i da je moćan. Zato je važno spriječiti zlostavljača da postane jak i stekne osjećaj da mu nitko ništa ne može. Zato je prvi korak - što ranije prepoznati zlostavljanje i s njime se treba baviti i škola i roditelji i učenici kao dio zajednice.

Ako roditelji okrivljuju školu, a škola roditelje, problem će biti veći. Jedino suradnjom i zajedničkom akcijom može se spriječiti nasilje među vršnjacima

ŠTO MOGU UČINITI RODITELJI

Svaki roditelj treba doznati što je njegovo dijete u situaciji zlostavljanja bilo – žrtva, nasilnik ili promatrač. Jer svaki učenik ima jednu od tih pozicija.

Jako je važno da roditelj što ranije prepozna da je dijete žrtva. No, ne treba pretjerivati – nije žrtva učenik koji se posvađao oko gumice, ili ušao u fizički sukob u nedostatku verbalnih argumenta u započetoj svađi. Podsjetite se – zlostavljanje su trajni negativni postupci jačeg učenika ili većeg broja učenika prema jednom. Učenik žrtva često puta čuva svoje dostojanstvo skrivanjem istine – a možda se i sam osjeća kriv što je baš on žrtva. Često sama žrtva o sebi ima loše mišljenje – da je glup, ružan, loš, pa smatra da je nekako zaslužio kaznu tj nasilnika! Također se možda boji reakcije roditelja koji će njega kriviti. Ili možda čuva roditelje od brige. Učenici žrtve često skrivaju istinu od roditelja!

Znakovi po kojima možete primijetiti da je dijete zlostavljano su: naizgled  ni s čim povezan pad školskog uspjeha, nerado idu u školu, traže da ih netko prati ili vozi do škole, postaju napeti, tiši, manje jedu i spavaju, imaju noćne more. Ne žele pričati o školi i još sigurniji znak od toga – ne žele pričati o vršnjacima i nemaju školskog prijatelja.

Ako roditelj potvrdi da je dijete na meti nasilnika treba naučiti dijete socijalnim vještinama:

•  da jasno kaže što osjeća,
• naviknuti ga da ima pravo reći kad mu nešto ne odgovara ili ga smeta (i u kući),
• vježbati s njim samopouzdano ponašanje u razredu (kao da se radi o vježbanju uloga u predstavi, roditelj glumi naizmjence nasilnika i svoje dijete,
• poticati samostalnost u socijalnim situacijama, u rješavanju problema,
• vježbati izravan pogled sa sugovornikom, sportsko držanje tijela
• I druge vježbe za razvoj samopouzdanja koje ćete naći u knjizi Živjeti bez nasilja Evelyn Field i u knjizi Učionica bez zlostavljanja.
• Konkretne upute pri susretu s prijetnjom: stati uspravno i odlučno reći da ga ostavi na miru, mirno otići u skupinu drugih vršnjak, glasno viknuti „Prestani!“ i SVAKAKO obavijestiti razrednika i roditelje.
• NE činiti: prijetiti, stisnuti se i gledati u pod, vrijeđati, napadati fizički, tužiti ga roditeljima

Roditelj žrtve treba provjeriti da li ima istine u etiketiranju – možda dijete ide na živce vršnjacima jer uvijek želi biti prvo ili uvijek plače ako ne dobije odličan ili želi da bude po njegovom… tako su jednoj učenici govorili da je beba. Ona je pitala prijateljicu zašto joj tako govore i što to treba promijeniti u ponašanju da ne izgleda kao beba. Promijenila se. Više ju nisu zezali. 

Ako je dijete zlostavljač – roditelj ne bi smio prebacivati odgovornost na drugu djecu ili školu. Istraživanja pokazuju da zlostavljači kojima se nije uspjelo pomoći, jer se nije dovoljno rano reagiralo – do 20-te godine počine bar jedno krivično djelo, a do 24 i više njih. Nije to nešto što bi si poželio bilo koji roditelj.

Znakovi da dijete može lako postati nasilnik: uživa u osjećaju kontrole i moći i u tuđem strahu, impulzivan je, druge okrivljuje za svoje probleme, emotivne situacije prepričava bez osjećaja, teško razumije postupke drugih ljudi ako rade drugačije od njega, ne uvažava pravila niti odrasle, traži pažnju pod svaku cijenu – dobra mu je i negativna pažnja. Roditelj  treba prepoznati da ne zna dobiti pažnju na zdravi način – pričanjem o sebi, suradnjom, trudom.  U srcu te djece često je velika tuga zbog usamljenosti, ljutnja na roditelje i osjećaj da su iznevjereni od najbližih. Oni često biraju put koji im se čini najbolji – „izbori se za sebe i prestani osjećati - jer to boli“. Kad prestanu osjećati svoju bol, gube i suosjećajnost za druge. Moguća je, ali je rjeđa situacija u kojoj je dijete imalo toliku moć u obitelji da je naviklo da je sve po njegovom i da bez truda dobiva nagradu, uspjeh. Za njega može biti šok kad školska sredina traži da se povinuje pravilima jednakima za sve učenike i da uloži trud ako želi uspjeh. U oba slučaja, roditelji trebaju poduzeti sve da promijene navike koje su kod djeteta dovele do iskrivljene slike o sebi i o odnosima s drugim ljudima. Konkretno – pokazati da surađuju sa školom u interesu toga da dijete razvije socijalno prihvatljivo ponašanje, da potraže pomoć stručnjaka u rješavanju obiteljske situacije, da potiču dijete na suradnju i dogovor sa vršnjacima.

Većina roditelja su roditelji djece promatrača. Tri su kategorije promatrača:

-  pomogli bi (nekad to i učine, a nekad ne),
-  odobravaju nasilniku (gledaju ga zadivljeno, hvale ga ili čak glasno navijaju),

- neutralni su (nas se to ne tiče).

Bez obzira o kojoj vrsti promatrača se radi roditelj treba:

1. poticati dijete da mu ispriča o zlostavljanju – roditelj će o tome informirati razrednika i pedagoga, te razgovarati s djetetom kako treba postupiti drugi put.

2. potaknuti dijete da pomogne vršnjaku, ali ne pod svaku cijenu – jer to može biti opasno. No postoje drugi načini – potražiti pomoć odraslog, pozvati druge učenika i zajedno se usprotiviti nasilniku, uspostaviti kontakt s nasilnikom i odvući mu pažnju.

3. Učenici nekad kažu – „Ah, žrtva je to i zaslužila, jer je..». U tom slučaju podsjetite dijete da činjenica da nam se netko manje sviđa nije razlog za ponižavanje. Pitajte ga što ako sutra on sam bude «nesimpatičan» istom nasilniku? Ako dijete podržava nasilnika kako bi se zaštitilo od njegovog bijesa – objasnite djetetu da je na taj način sudjelovalo u tom zlostavljanju, dao je svoj potpis, pristanak i blagoslov. Stavite djetetu do znanja da je reakcija svakog važna i odlučuje između pravde i nepravde. 
 

ŠTO MOŽE UČINITI NASTAVNIK

Prva reakcija nastavnika na vijest o nasilju treba biti smirena i čvrsta. «Prestani s tim. Takvo ponašanje nije dopušteno u našoj školi». U ovim situacijama manje riječi je više, važan je ton, uvjerljivost i odlučnost. Zatim treba što prije razgovarati s nasilnikom i odvojeno - sa žrtvom.

Iskustvo pokazuje da je u razgovoru s nasilnikom loše stavljati naglasak na krivnju, jer možda samo dodajemo još jedan razlog da se osjeća odbačeno. Osim toga često je nasilnik poslušao pravog zlostavljača koji je sve organizirao i planirao.  Razgovor treba biti usmjeren na popravak učinjene štete – tzv. restituciju. Tako omogućujemo učeniku da vlastitim trudom, promjenom ispravi grešku, sačuva samopoštovanje i da razvija odgovornost za svoje odluke.
 

Korisna pitanja (i za roditelja zlostavljača):

Što si učinio? Što te navelo na to?

Možeš li drugačije reagirati? Ako da, zašto nisi? Ako ne, nauči!

Kako je tvoj ponašanje utjecalo na tebe? I što će se dogoditi ako tako nastaviš?

Što bi htio umjesto toga (drugi me se boje, druže se sa mnom iz straha, ne zbog prijateljstva, imam loše ocjene)?

Kad znaš svoje osjećaje i ciljeve –kako bi mogao drugačije reagirati drugi put?

Ponekad je dobro početi razgovor sasvim drugom temom – naizgled nebitnom za situaciju. Na primjer: Što bi želio biti kad odrasteš? Kako se vidiš u budućnosti? Ako učenik ima cilj i to društveno prihvatljiv – svim srcem dati povjerenje da će to ostvariti ako želi i povesti razgovor u smjeru razmišljanja – koji su koraci do tog cilja… i tako dođete do suradnje i učenja. Ako učenik nema cilj, zatražiti da razmisli i dođe drugi puta na razgovor. Nastavnik može iznijeti svoje viđenje – temperamentan si i pun snage – mislim da bi bio uspješan u sportu…

Izbjegnite kaznu kad god možete. No stavite jasno do znanja da svojim ponašanjem druge učenike čini nesretnim i da nećete tolerirati takvo ponašanje. U krajnjoj liniji ako kaže da je on dobro i da mu je zabavno – ne može se tolerirati da ostali u razredu trpe zbog njegove destruktivne zabave. Pomozite mu da pronađe druge načine dobivanja pažnje, zabave. Provjerite da li učenik ne zna bolje komunicirati, ili misli da je takvo ponašanje normalno. Tražite da razredu nadoknadi štetu kao i žrtvi – pitajte razred i žrtvu kako mu nasilnik može nadoknaditi loše osjećaje koje je proživljavao. Može li učiniti nešto korisno za razred?

ŠTO MOŽE UČINITI ŠKOLA

Odredite jasna pravila za cijelu školu – kako to učiniti pogledajte u maloj, praktičnoj knjižici D Chelsom: Restitucija. Na primjer:

Nećemo zlostavljati druge učenike.

Pokušat ćemo pomoći zlostavljanim učenicima.

Potrudit ćemo se da u aktivnosti uključimo one koji su inače isključeni.

Svi se imamo pravo osjećati sigurno u školi i na putu do kuće.
 

Aktivirajte sve učenike u diskusiji o tome kakvu školu žele. Ne samo u vezi sigurnosti nego svega drugog. Stvorite zajedničku povelju «Škola kakvu želimo» – neka osjete svoju važnost u donošenju pravila, ali i odgovornost za odnose među vršnjacima. Npr. Želimo školu u kojoj ću se osjećati sigurno, uspješno i zabavno. 

Uputiti učenike da na putu do škole:

1. Prijave zlostavljanje nastavnicima ili čak policiji ako se radi o većem zlostavljanju.
2. Izbjegavati zabačena mjesta na putu od škole, ići sa prijateljima.
3. Kad vas napadne više njih ili jači od vas mudro je: priključiti se drugoj skupini djece, pobjeći u neku trgovinu, pozvati nekog u pomoć.

Nastavnici trebaju dogovoriti između sebe koje su to vrijednosti za koje se žele zalagati, napisati ih i objaviti učenicima. (prikupiti odgovore na pitanja – što je to što želite da učenici ponesu u život zbog vašeg pedagoškog rada?) Npr:

• Zreliji, jači, učenik ima odgovornost prema mlađem, slabijem
• Suradnja i dogovor za rješavanje problema
• Ne možemo se svi voljeti, ali možemo zajedno raditi i učiti
• Svatko je posebno nadaren za nešto
• Iako ne možemo uvijek kontrolirati probleme, možemo kontrolirati ponašanje iriječi.
   

Angažirati učenike u aktivnostima koje promiču pozitivne vrijednosti: suosjećanje, suradnju, toleranciju, pomoć starijih mlađima, razvoj potencijala.

Na pr: natječaj za najveselijeg učenika, naj -tolerantnijeg, -dosljednijeg, -iskrenijeg, 

• Iz lektire ili na satu razrednika odabrati jednu priču iz knjige Melem za dušu i slične pozitivne knjige. Pitati učenike koja im je priča najvažnija za život.
• Neka škola bude što  mjesto u kojem se učenik osjeća veselo, gdje se druži i zabavlja. (glazbene i plesne aktivnosti)
• Potaknuti otkrivanje sposobnosti kod učenika koje nisu nužno školske. Organizirati „Škola traži zvijezdu“  tako da obavezno sudjeluju učenici lošijeg uspjeha
• Potaknuti učenike da se sami organiziraju kroz neki projekt koji traje cijelu godinu – dakle nije potrebno brzo i puno raditi. (odrediti svakoj radnoj skupini mentora-  profesor ili roditelj određene struke koja je korisna za projekt.
• Provoditi 10 minuta Brain Gym u razredu (gimnastika za mozak pokazala je izvrsne rezultate u školama. Dva puta u toku nastave po 10 minuta ovih vježbi, unaprijedilo je čitanje učenika, učenje i dovelo do suradničke i smirene atmosfere)
• Organizirati utakmice između razreda ili još bolje plavokosi protiv tamnokosih
• Odrediti jedan dan pozitivnih ili lijepih riječi. (Danas govorimo nastavniku samo ono što nam se iskreno svidjelo, bilo zanimljivo ili nam se sviđa kod njega. Isto vrijedi za nastavnika i za vršnjake). SAŽETAK: više pažnje pokloniti pozitivnom, nego negativnom i neželjenom ponašanju – inače učinak može biti kontraproduktivan.

Za više ideja pogledati u knjige: Učionica bez zlostavljanja, Allan Beane

Nasilnik, žrtva i pormatrač, Barbara Coloroso

Brain Gym, te Brain Gym i ja Paul Dennison

Melem za dušu Jack Canfield

Živjeti bez nasilja Evelyn Field

Zlostavljanje u školama i što možemo učiniti?  Ken Rigby
 

Pripremila za  izlaganja u OŠ Mikleuš: R. Sućeska Ligutić,mr., savjetnica psiholog 28.02.2012.